La PIEL: *Tekst je dozvoljeno prenositi, isključivo i samo do 800 znakova, obavezno uz poveznicu na ovaj blog. Zahvaljujemo svima na dosadašnjoj podršci.
Ostala sam vam dužna još puno toga jer sam imala osjećaj da smo zagrebali nešto i tu stali, a možda smo trebali ući dublje zbog onih kojima treba podrška u danima kad imaju svoju borbu za svoju bebu. Opet, nakon gomile poruka žena, shvatila sam po ne znam koji put da se pre malo priča i piše o tome. O rizičnim trudnoćama i što sve jedna žena prođe, kroz onaj pozitivan i nažalost, onaj tužan ishod. Svi su mi govorili da ne čitam sve te poruke jer je gotovo svaka priča bila toliko kompleksna i teška, da će me opteretiti, imati utjecaj na mene i moje stanje, ali ja sam i dalje nastavljala čitati i odgovarati im. One misle da sam ja njima pružila podršku i utjehu, ali one su imale nevjerojatan utjecaj na mene… u pozitivnom smislu, iako sam se gomilu puta uhvatila kako mi suze padaju na ekran mobitela dok sam čitala njihove priče i iskustva.
Mi smo našu bebu čekali i željeli dugo, neki su to prepoznali u mojim suzama na videu koji sam objavila. Nisu to bile, bar za mene, "obične" suze radosnice i "obična trudnoća".
4 mjeseca nismo nikome rekli, baš nikome… Nastupala sam, imala koncerte, putovala, snimila spot i pjesmu - sve je bilo dobro, a onda sam nakon zadnjeg koncerta, zapravo. koji dan nakon, završila u bolnici i tako su naše obitelji nažalost, umjesto lijepe vijesti, dočekale one za koje nisu znali kako da reagiraju. Niti su se smjeli veseliti, niti su smjeli pokazivali da se brinu i da su van sebe. Nitko nije znao ishod, iako nam prognoze bile - nikakve.
Postoji jedna stvar: negdje duboko u meni je bio osjećaj da toj prognozi jednostavno, ne vjerujem. Nije mi zvučala kako treba, intuicija mi je govorila drugačije… I onda sam na odjelu na kojem sam ležala, ‘pala’ u ruke mog doktora Kisića, koji me vodio hrabro, ali oprezno do samog kraja, slušao mojih tisuću pitanja i potpitanja, teorija i svega što mi je omogućio internet, priče "sa strane", ali i Google - ‘najdraža’ platforma svakog doktora.
Iz cijele ove faze, pod kožu su mi se, vjerovali ili ne, preko društvenih mreža uvukle neke žene koje nikad nisam upoznala, a postale su mi doslovno prijateljice kroz ovaj period. Isto tako i neke moje cimerice s kojima sam ležala u sobi... Pamtim toliko predivnih uspomena s njima i još uvijek si tipkamo svakih par dana.
Ne smijem zaboraviti ni prekrasne sestre i većinu doktora s kojima sam došla u kontakt.. Bez brige - nisu svi bili naklonjeni meni, uvijek imaš neke kojima ‘ne legne’ tvoja pojava, tvoja energija, pitanja… i to je okej. Čisto da netko ne pomisli da se mene mazi nekim perom i da mi je sve posloženo kao ‘po loju’… Imala sam i baš teških dana, ali neka ih je. I oni donesu nešto vrijedno u sve.
Toliko sam ušla u sve te teme i problematiku da mi se čini da bi danas mogla održati malu konferenciju. Na ništa više ne reagiram na prvu. Dam sve od sebe da čujem hrpu mišljenja, da istražim sve što se može istražiti, ali najbolji motivator su mi bile sve nevjerojatne priče žena koje su prošle puno teže stvari od mene i koje su također zube pokazale svojim ‘lošim prognozama’. Jer ČUDA SE DOGAĐAJU. Neke nažalost nisu uspjele i njima želim posebno izraziti suosjećanje jer za preživjeti to treba puno više snage nego nama koji smo na kraju ‘uspjeli’.
Krvarila sam, imala hematom, sumnjalo se na curenje plodne vode, a time i kraj trudnoće. Vjerovali ili ili ne - ja sam bila spremna na sve ishode, ali sam odlučila biti pozitivna, vjerovati i prepustiti Bogu da napravi što je za mene u tom trenutku najbolje. Ako mi treba bolno, teško i razarajuće iskustvo - u redu. Kroz njega i zbog njega ću možda postati drugačija, možda bolja osoba. Možda i to ima svoj smisao… Ali ne treba odustajati od svojih ‘snova’. A možda su neki od nas možda baš stvoreni da spase i posvoje neko usamljeno, napušteno, odbačeno dijete…
I tako.. vratila sam se kući u jednom trenu nakon 40 dana ležanja. Moj ‘Mićo’ je kao i do sada bio moj najbolji prijatelj i najveća podrška. Radila sam svaki dan, neću lagati, po cijele dane, jer moj mozak nikad nije mirovao i to mu je nepoznato stanje, a možda me sve to i okupiralo na dobar način, ali gotovo da nisam izašla iz stana. Praktički me gotovo nitko nije ni vidio trudnu cijelu trudnoću. Povukla sam se u svoju ‘mišju rupu’, ali osjećala sam da je to pravi put za nas.
I da ne ponavljam što sam pisala u objavama do sada, htjela bi reći samo jedno, što sam zaključila iz svog, a i primjera svake žene koja mi je pisala. I one koja je na kraju postala majka, ali i one koje nije. Psiha i naš mindset ima ogromnu ulogu u svemu što nam se događa. Ničiji život nije savršen i svaki ima svoje uspone i padove. Jedina je opasnost kad dozvoliš da te zakuca i ostaneš u toj rupi. Za svaki napredak je potreban neki naš napor. Moraš nekad se zainatiti i pokazati zube životu. Dovoljan je i onaj mali, zadnji atom snage za to.
Nisam neki ‘Freud’ i psihologija je odavno rekla svoje, ali koliko puta sam zamislila neku drugu ženu u mojoj koži koja bi na riječi “Možeš odmah sad ili u ponedjeljak uzeti terapiju za izbacivanje ploda” to zaista i učinila. Neka druga bi povjerovala stručnom mišljenju i napravila to - prekinula trudnoću. Ne krivim ni doktora koji je to rekao - zaista nije izgledalo obećavajuće po nalazima, testovima i stanju ultrazvuka, ali ipak mislim da zadnju prognozu daje Bog i da tu treba biti jako pažljiv. Vjerovali vi u njega ili ne, postoje stvari koje nisu u našim rukama i to nitko ne može osporiti. Ja sam zahvalna na tome što mi je dao priliku da budem mama… Mene je "moj Bog" čuo i ostvario nam naše želje.
Znate kako kažu, ‘najgore’ je prošlo i porod će biti super. Ja sam stvarno vjerovala i u to :-) A mislite da je tako i bilo? Naravno, priča kako je na svijet došla naša beba je jednako luda i opasna baš kao i naša borba za nju.
Ispričam vam je u sljedećem blogu za par dana na istom ovom mjestu. Pratite me na društvenim mrežama, tamo ću javiti da je novi blog napisan, kad uhvatim malo vremena, jer kao što znate, bebica je stigla :).
